Na današnji dan, prije točno 22. godine🍾 počeo je moj radni vijek.

Prekidam fakultet strojarstva i zapošljavam se, misleći da u poslijeratnom Slavonskom Brodu više nema spasa za Đuru Đaković, a tako niti za tu struku.
Te godine bile su dosta stresne.

Izgubljene godine, izgubljeno djetinjstvo, preskočena jedna faza odrastanja. Stanje postaje tako da smo sretni što živimo i što hodamo bez ikakve opasnosti, ali više nikada nije bilo kao prije. Raspadaju se tvrtke, rasprodaje se sve što vrijedi, propadaju brakovi (kao i brak mojih roditelja) jer financijsko stanje čini svoje, mnogi se sele drugdje.

Moj prvi posao. U tim trenucima radiš sve što ti se ukaže kao prilika.

Postajem peraja u jednom restoranu. Zamjenjujem 5 perilica za suđe. Bio sam kao hobotnica. Jedno zanimljivo iskustvo. Nakon toga počinjem s konobarenjem. To je posao koji se smatrao tada kao odličnom prilikom. Tu upoznajem zapravo samog sebe. Upoznajem da sam puno jači nego što jesam. Kao konobar moraš izdržati svu “psihodeliju” koja se dešava oko tebe u to vrijeme, ali i spoznaš da čovjek može izdržati i po 3 dana bez sna. Ali, i nakon toga dolaziš do gosta i pitaš ga uljudno “Dobar dan, izvolite.”

Upoznavanjem sebe, stekao sam dojam da mogu više nego što sam postigao u tom vremenu. Pri tome, ne mislim na financije jer sam u to vrijeme imao jako puno, nego sam težio postizanju neke više životne razine.

U konobarenju sam naučio, da što si veći animator, imaš više “bakšiša”, imaš veću pažnju te privlačiš pozitivne ljude oko sebe. To sam počeo primjenjivati u svakom narednom poslu.

A, bilo ih!
Mnogi me pitaju: je li ti žao što nisi završio fakultet? Kratak je tu odgovor: Nije!

Što sam naučio iz svega od prije 22. godine do sada?
1. Ne gubiti vrijeme na nepotrebna odlučivanja,
2. Živjeti svoj život bez obzira na to što netko misli,
3. Zajebavati se kako u životu tako i na poslu, jer tako je sve lakše,
4. Pokušavati sve dok ne iscrpiš sve mogućnosti,
5. Riskirati češće jer život je previše kratak,
6. Uvijek biti drugačiji, jer dosadno se zvati CopyPaste
7. Pomagati drugima.

22. godine prakse su mi kreirale drugačiji način komunikacije koju pokušavam prenijeti i na sve svoje treninge, jer sam kroz svoj posao u terenskoj prodaji obišao cijelu Hrvatsku i uvjerio sam se da bez obzira na podneblje (siromašnije ili bolje stojeće) svi su željni dobre zajebancije i smijeha, ali se to boje pokazati jer misle to možda izlazi iz okvira “normalnog” ponašanja.

Danas kada imam 41. godinu u nekim trenucima se osjećam jako neozbiljno, toliko da se nekada dok čekam na semaforu nasmijem samom sebi da to i drugi primijete, te naprave odmah korak unazad misleći evo ga još jedan koji je “puko”. Nisam “puko”, nego se samo želim više “igrati” jer naša mašta može svašta.

Mašta opušta, mašta kreira, mašta ispunjava.

Radite li u prodaji?
Prodaja je igra i upravo zbog toga se više opustite i komunicirajte s kupcima kao da vam je zadatak da ih zabavite.

Prodaja je predstava koja traje stalno, dokle god vi radili u prodaji, nikada prestati neće.