Zatvaram. Odlazim. Stvarno je dosta.

Ne tražim destinaciju. Samo želim nestati.

Negdje gdje me nitko ništa ne pita.
Gdje ne moram razmišljati o rokovima, klijentima, objavama, rezultatima.
Gdje ne moram stalno biti u naponu, u fokusu, u „performance“ modu.

Ne trebam ni WiFi. Ni aplikacije. Ni notifikacije.
Treba mi tišina.
Jedna duga šetnja.
Malo svježeg zraka.
I da blejim u prazno bez grižnje savjesti.

Zatvaram laptop.
Ugasio sam sve tabove.
Pogasio sve poruke.
Rekao sam si – “ovo je kraj… ”

Zatvaram. Odlazim. Stvarno je dosta.

I onda… dok šetam…
mobitel vibrira.
Jedan projekt, onaj za koji sam bio siguran da tone…
pokazuje znakove života.

Mali klik.
Jedna poruka.
Statistika skače.

Mali rezultat. Ali dovoljno velik da me probudi.

Zastanem. Pogledam ekran.
I osjetim… nije gotovo.
Ne još.

Taj mali pomak – to je sve što mi je trebalo.
Jedna sitnica da me podsjeti…jedna ruka, jedna riječ podrške, signal…to je sve…
da možda, samo možda… ipak radim nešto što ima smisla.

Zato sam odlučio:
Odlazim – ali ne zauvijek.
Samo na reset.
Samo da se zaletim još jače.

Jer često ne treba puno da se vratimo.
Treba samo da nešto klikne.
Da osjetimo… ipak ide.

I to je dovoljno da te iz blejanja u prazno vrati… ravno u zonu.
Puno jače. Puno sigurnije.
Puno svjesnije da je – i mali napredak – znak da si na pravom mjestu.

Veseli se malim postignućima, jer samo mala postignuća vode te ka onim velikim.

Ako si spreman/spremna za postignuća koja ćete lansirati…vidimo se ovdje.